Stjepan Dokušec – prvi etnografski pisac dugoselskog kraja

Kak je jen Prigorec skorem Medvedgrad rešil prokletstva

Lupoglavac Stjepan Dokušec nezaobilazna je osobnost u proučavanju etnografske, ali i svake druge povijesti dugoselskog kraja. Njegov doprinos proučavanju narodnih običaja i folklora su pionirski pothvat u našem kraju i jedini je pravi etnografski pisac.

„Dne 23. srpnja ujutro zazvoni telefon u našem uredništvu Obitelj. Dignem slušalicu i čujem glas: “Ovdje Bačka Palanka. Javljamo vam, da se prekjučer utopio vaš suradnik Stjepan Dokušec…“. Bila sam zaprepašćen tom viješću. Nisam isprva vjerovao, ali se ta vijest nažalost pokazala istinita.“ (Obitelj, 1940. br. 29-30, str. 242.) Tako novinar tjednika Obitelj opisuje trenutak kada je saznao za tragičnu smrt Stjepana Dokušca. Moćna je rijeka 21. srpnja 1940. godine na vojnoj vježbi oduzela mladi život našeg etnografa.

Stjepan Dokušec je rođen u Lupoglavu 1912. godine kao jedinac seljačkih roditelja. Počeo je studirati teologiju, ali je kasnije izabrao etnologiju s etnografijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U drugoj polovici 1930-tih bio je neko vrijeme zaposlen u Hrvatskom etnografskom muzeju u Zagrebu.

Stjepan je već kao mlad bio iznimno aktivan. U suradnji s poznatim hrvatskim etnomuzikologom Božidarom Širolom (1889. - 1956.) uvelike je pomogao nastanak Tamburaškog društva „Tomislav“ 1934. godine. U vrlo kratkom vremenu ta je folklorna skupina pronijela glas o Lupoglavu širom Kraljevine Jugoslavije (nastupali su na smotrama u Ljubljani, Beogradu itd.). O tome najbolje govori da su čak tri puta bili na naslovnici popularnog ilustriranog tjednika Svijet. Dokušec je redovno za razna glasila izvještavao o njihovom djelovanju. Današnji KUD „Ogranak seljačke sloge“ iz Lupoglava nastavljač je tradicije rada Tamburaškog društva „Tomislav“.

Međutim, najznačajnije djelovanje Stjepana Dokušca je ono kao etnografskog pisca. U svome kratkom radnom vijeku Stjepan Dokušec je ostavio mnoštvo stranica objavljivanih u Vjesniku Etnografskog muzeja, kalendaru Danica, tjedniku Obitelj te listovima Hrvatska straža, Hrvatski dnevnik i Jutarnji list... Najvrijedniji dio njegova opusa su svakako opširni tekstovi objavljeni u Vjesniku etnografskog muzeja, o čemu svjedoči i činjenica da su njih četiri tiskani kao posebni separati u Beogradu tih godina.

Ali treba prvo reći što su za Stjepana Dokušca bile etnologija i etnografija. On sam piše: „Povijest, koju čitamo u različitim knjigama, obrađuje tek mali dio svijeta… Što su, dakle, etnologija i etnografija? Da se kratko izrazimo, one su kulturna povijest naroda i kultura, koji nam nijesu ostavili pisane povijesti u našem poimanju.“ (Obitelj, 1940, br. 13-14, str. 116.). Možemo slobodno reći da su etnologija i etnografija za Dokušca neka vrsta alternativne ili, ako ništa drugo, paralelne povijesti koja teče usporedno sa zapisanim životima velikana, odvijanjem velikih bitaka i revolucija.

U tada u nas mladu znanost Dokušec je zarana ušao počevši zapisivati narodne priče i običaje na selu, posebice iz svog rodnog Lupoglava i okolice. Posebno su po tome vrijedni „Tisuću i jedna noć našeg naroda„ i „Svatovski običaji“.

U „Svatovskim običajima“ se čini kao da je imao poseban afinitet prema najsitnijim, nerijetko tragikomičnim detaljima. Tekst je doslovce krcat takvim zamjećivanjima, od prvog pogleda između dvoje mladih pa do samog kraja svatovanja. Naravno da bi se zapisalo to sve, treba imati dobro uho. A Dokušec vrlo rado osluškuje kazivanja samih sudionika u tim zgodama. Vrlo često uz detalj ili stih koji je zabilježio predoči nam ime kazivača. Tu su i predaje koje su tada bile intenzivno žive ili još samo djelomično u sjećanju, ali su vješto integrirane u tekst.

„Tisuću i jedna noć našeg naroda“ sadrži više od stotinu kajkavskih zgoda i priča u kojima seljak lupoglavski svjedoči u kakvim se sve teškim vremenima živjelo, ali nerijetko kroz podsmijeh i šalu i prema vlastodršcima i prema svakodnevici.

U svim svojim tekstovima Dokušec odabire najbitnije, u svojoj jezgrovitosti ne daje ishitrene zaključke, nego pušta da pučka riječ govori sama za sebe.

„Stari zadružni domovi u Dulepskoj“ govore pak o načinu života, o svakodnevici, o poslovima koji su se obavljali, detaljno se opisuje nošnja koja je već tada lagano izlazila iz uporabe. I tu je, dakako, bila važna riječ kazivača.

Izdvojimo još radove „Jurjevski krijesovi i Ivanjski ophodi“ te „Pčelarstvo u Lupoglavu“.

Stjepan Dokušec je također bio i strastveni fotograf. Svojim je aparatom još kao vrlo mlad bilježio razne običaje, fotografirao staru seosku arhitekturu, narodne nošnje. Što u periodici, što u arhivima, sačuvane su njegove fotografije iz dugoselskog i vrbovečkog područja, iz okolice Karlovca i Dubrovnika, Turopolja… Izvanredno su zanimljive i njegove dokumentarističke fotografije. Detaljno je zabilježio posjetu kardinala Alojzija Stepinca u svibnju 1940. godine.

U nekima od svojih posljednjih tekstova, pisanih za tjednik Obitelj, otišao je i korak dalje i pisao je o tako dalekim narodima kao što su Pigmeji, australski urođenici, pa čak je tu i članak o izumrlom narodu otoka Tasmanija.

Zanimljiva je i prosvjetna djelatnost Dokušca. U prilikama kada su u Lupoglavu obilježavani pojedini blagdani, redovito je držao predavanja. Neka od njih su objavljena u periodici.

Zanimljivo je da se okušao i u književnosti. U dnevniku Nova Danica objavljene su njegove tri izvorne kratke pripovijesti.

O Stjepanu Dokušcu se nije pisalo mnogo, ali prilično je prisutno ime kako u etnografskim bibliografijama, tako i u citiranju njegovih radova. Naročito se to odnosi na njegov možda najcjelovitiji rad „Svatovski običaji“.

Donosimo nekoliko primjera. Srpski etnolog Vojislav Stanimirović navodi „Svatovske običaje“ kao važan izvor za svoju monografsku studiju „Pojam nevestnine – prilog terminologiji bračnih davanja“ iz 2006. godine. „Jurjevski kresovi“ su pak preštampani u biltenu „Sućuraćki muzealac“ (br. 24, 1995. god.).

Proučavatelji legendi Zagreba i okolice često spominju kajkavsku priču „Kak je jen Prigorec skorem Medvedgrad rešil prokletstva“. Ta priča koju je Dokušec zabilježio, navodi se kao važan izvor legende o tunelima koji su navodno spajali Rudnike Zrinski sa Medvedgradom, pa čak i Trgom Sv. Marka.

Svi važniji etnografski radovi Stjepana Dokušca objavljeni su u knjizi „Reč lupoglavska“ 2009. godine u nakladi Gradske knjižnice Dugo Selo. Njegove pripovijetke i još neki tekstovi objavljeni su u zborniku „Lupoglavski zapisi“ 2014. godine u istoj nakladi.

Napisali: Marinko Nikolić i Predrag Topić

Fotografije: Arhiv GK Dugo Selo

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.