Brothers in Arms

Rat s početka devedesetih, svima nama koji smo ga na ovaj ili onaj način proživjeli nosi određeni sentiment. Ima tu tuge i gorčine i straha. Zapravo, najviše neizvjesnosti. Što će biti sutra?

Ako se poželim na bilo koji način vratiti sjećanjem u to vrijeme (a uglavnom ne poželim), jedna od najupečatljivijih sekvenci i mog nekakvog emotivnog okidača je "Brothers in arms" od Dire Straitsa koja služi kao podloga video zapisu vojnika na Baniji naslovljenom "Banijska praskozorja" čiji je autor pokojni Gordan Lederer, tada ratni snimatelj HTV-a ubijen 10. kolovoza 1991. godine snajperskim hicem na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice.

Prije par godina, otišao sam na spomen mjesto gdje je ubijen. Sjedio dvadesetak minuta pokraj propucanog objektiva, gledao dolje na grad i rijeku. Način na koji je ubijen i način na koji je sve to zabilježeno i sva neizvjesnost i strah i mučnina koja stoje iza toga. To je strašno i nezamislivo mi je bilo što osim poniznosti i šutnje i želje da se zaista ništa slično više nikada ne ponovi. Nema tu patetike i kompliciranih sranja. Upoznao sam u svom životu i bio prijatelj s dječakom kojem su i tata i brat istovremeno bili u logoru ne znajući mjesecima jesu li živi ili mrtvi. Iz grada srušenog i oslobođenog od života. Kakav je njegov sentiment prema tom razdoblju, ne mogu pretpostaviti i nije na meni da pretpostavljam.

Ono što me ljuti, mislim, ne znam čak ljuti li me ili izaziva u meni nekakvu prostu gorčinu gađenja jesu ljudi koji danas na potpuno pogrešan i sumanut način evociraju događaje i sudionike iz tog rata te na najmorbidnije moguće oblike glorifikacije i ispoljavanja najnižeg oblika primitivnih životinjskih strasti. I ono što je najgore u svemu tome većina istih tih ljudi koji se nekrofilski paćaju poginulih vojnika ne bi zarad ideje i ideala pristali na bilo kakvo uskraćivanje vlastitog komfora a kamo li dali svoj život tek onako kao da imaju drugi negdje u zadnjem džepu traper hlača.

Pojavio mi se stariji sin prije izvjesnog vremena da bi on išao na neki izlet koji organizira podmladak jedne od udruga proisteklih iz rata (zašto uopće te udruge imaju juniorske ekipe je pitanje za poseban tekst). Posjećuju se mjesta okršaja, pogibija i slično, Na isti način kako (dok mogu) ne bi dao zeleno svjetlo da hoda uokolo sa Hrvojem Klasićem i sluša priče o nepostojećim djevojkama sa nepostojećim Vukovar '91 tetovažama na vratu koje se vraćaju bratstvu i jedinstvu na postojećim Beogradskim splavovima, tako mi ne pada napamet da hoda okolo sa ljudima u čije namjere, motive, edukativne kompetencije, ideje pa konačno i ljudske kvalitete u najmanju ruku sumnjam.

Mi jesmo kao društvo upali u rupu, čijom ne brigom zaista nisam kompetentan (ako sam za išta od ovoga iznad kompetentan) prosuđivati. Ali kako smo došli do toga da postoje generacije i ljudi potpuno netaknuti ratom koji je završio prije 30 godina, koji danas proizvode ogromne količine negativne energije i destrukcije i agresije i mržnje i poriva da dijele lekcije uokolo tko je prav a tko kriv. Evo ja zaista ne znam, ono što zasigurno znam jest to da neću i ne želim sudjelovati u tome i svi oni na koje mogu na bilo koji način imati utjecaj zasigurno neće od te tuge s početka devedesetih praviti parade bašibozuka čije zapjenjeno urlanje u najmanju ruku vrijeđa uspomenu na sve ljude koji su stradali u tom ratu.

Mihael Pinter / 8. studenoga 2025.