Ne možeš ti ignorirati politiku koliko ona može tebe

Računa se kad računaš da se ne računa

Vele - politika svuda oko nas, ali mi smo, eto, odlučili da nas se ne tiče. Ignoriramo je s istom strašću s kojom ignoriramo upute za perilicu rublja – dok ne rikne. Svake četiri godine (ili češće, ovisno o inspiraciji) ponosno demonstriramo građansku neposlušnost klase - ostajemo doma, roštiljamo, gledamo serije, uvjereni da naš glas ionako ništa ne mijenja. Jer, tko još vjeruje u te bajke?

No, dok mi računamo da se ne računa, politika nas uredno prebroji. I to ne samo na biračkom mjestu. Prebroji nas na listi čekanja kod doktora, u redu za vrtić, na benzinskoj pumpi, u poreznoj upravi. Dok mi nju ignoriramo, ona nas ignorira s puno više stila – i posljedica.

Politika te ne pita jesi li glasao kad ti stigne uplatnica za komunalnu naknadu. Ne zanima je jesi li uopće znao tko je bio kandidat kad ti dijete upiše školu bez grijanja. Kad cijene porastu, a standard padne, politika slegne ramenima i kaže: "Nismo vas čuli." Kako i bi, kad smo tako glasno šutjeli?

Demokracija na autopilotu

Možda je najapsurdniji dio cijele priče to što smo mi, građani, zapravo vrlo marljivi u svom ignoriranju. S godinama smo razvili sofisticirane tehnike: od izbjegavanja vijesti do vježbanja selektivne amnezije kad se spomene riječ "izbori". Uvjeravamo sami sebe da je politika prljava igra i da je najbolje ostati čist – po mogućnosti, što dalje od svega. I dok mi tako održavamo svoju čistoću, politika nas uredno maže svojim odlukama.

Tko tu koga ignorira?

Često se hvalimo kako smo "iznad politike". Kao, pametni smo, ne damo se manipulirati, nećemo da nas vuku za nos. Ali istina je, dok mi ignoriramo politiku, ona nas ignorira još više. I to s puno većim posljedicama. Mi nju ne gledamo na televiziji, ona nas ne vidi u svojim planovima. Mi nju ne slušamo, ona nas ne čuje. Mi nju ne biramo, ona nas ne bira – osim kad joj treba statistička masa za opravdanje vlastite neaktivnosti.

Možda ti se čini da je tvoj izostanak s izbora tiha pobuna, ali za politiku je to samo još jedan dokaz da može raditi što hoće. Jer, tko se ne buni, taj se slaže. Tko ne pita, taj ne smeta. Tko ne glasa, taj ne postoji.

Računa se kad računaš da se ne računa

I tako, dok mi računamo da se ne računa, politika nas uredno briše iz jednadžbe. Onda se čudimo kad nam djeca odlaze u Njemačku, kad nam susjedi prosvjeduju protiv svega i svačega, kad nam se čini da ništa ne funkcionira. A sve je to rezultat našeg ponosnog ignoriranja. Jer, ne možeš ti ignorirati politiku koliko ona može tebe. To je jedina matematika u kojoj uvijek ispadneš u minusu.

Možeš ti filozofirati o tome kako su svi isti, kako se ništa ne može promijeniti, kako je bolje ostati doma. Ali, dok ti filozofiraš ili navijaš, politika ti piše pravila igre. Igraš je, htio ti to ili ne. Pitanje je samo hoćeš li biti igrač, pijun ili navijač s tribina.

Računa se kad računaš da se ne računa. I dok god budemo računali na to, politika će nas uredno brisati s popisa prioriteta. Ali barem ćemo imati mirnu savjest – i prazne džepove. I, naravno, još jednu priliku za ignoriranje – ili navijanje – do sljedećih izbora.

Marinko Nikolić