Juraj V. Drašković - posjednik Božjakovine, pisac "Slobodoumnih misli"

Iz povijesti obitelji Drašković

Juraj V. Drašković svakako ne spada u najpoznatije članove obitelji grofova Draškovića, ali to je više zbog raznoraznih okolnosti nego zato što on to zaslužuje. Povijest ga bilježi, prije svega, kao brata čuvenog preporoditelja Janka Draškovića (1770. – 1856.), jedne od najutjecajnijih osoba u hrvatskom političkom i društvenom životu 19. stoljeća. Njihovi roditelji su bili pukovnik Ivan VIII. i Eleonora Felicita rođ. Malatinski.

Juraj V. Drašković je rođen 4. kolovoza 1773. u Petrinji gdje je bio stacioniran njegov otac. Školuje se u Varaždinu, Grazu i Beču, a 1790. stupa u vojničku službu u 53. pješačku pukovniju. Kao kapetan iz vojske izlazi 1795. godine zbog slaboga zdravlja. Od tada se bavi gospodarstvom na naslijeđenim imanjima Banluku u Banatu, koje ubrzo prodaje, zajedno sa starijim bratom Jankom, zatim u Rečici kraj Karlovca te u Božjakovini. Janko preuzima Rečicu, a Juraj Božjakovinu. Ženi se 1797. barunicom Anom Orczy. Imali su četiri sina: Stjepana, Aleksandra, Ivana Nepomuka i Teodora i tri kćeri. Nakon smrti supruge barunice Ane Orczy, 1830., nakon više tri desetljeća gospodarenja, prestaje se baviti gospodarstvom i prepušta Božjakovinu sinovima.

Kao pristaša slobodarskih ideja, koje su bile protivne Metternichovu apsolutističkom sustavu u Habsburškoj Monarhiji, odlazi iz domovine i pod pseudonimom Đuro Farkaš putuje po Francuskoj i Njemačkoj, a 1833. zaustavlja se u Švicarskoj. Već 1834. dobiva dozvolu stalnog boravka u Švicarskoj te kupuje dvorac Schrofen. God. 1835. sve tri kćeri, koje su bile s njim, udaje u obitelji Rüpplin, von Viollier i Lorenz.

Juraj Drašković je održavao veze s mnogim europskim slobodoumnim intelektualcima, od kojih su mnogi, kao i on sam, pripadali slobodnom zidarstvu. Napose je prijateljevao s biskupom I. H. Wessenbergom, pristašom njemačke nacionalne katoličke crkve.

Njegova najznačajnija ostavština su osam svezaka Freimüthige Gedanken, bez oznake mjesta objelodanjivanja u prva četiri broja, a Schrofen kao mjesto izlaska u ostala četiri broja. Od trećeg broja časopis ima podnaslov podnaslovom Gedanken aus der Schweitz. Izlazio je godišnje od 1837. do 1844. Taj se časopis obično spominje pod naslovom Slobodarske misli. Pedeset primjeraka prvog sveska tog časopisa poslao je 1837. bratu Janku u Hrvatsku, ali zbog zabrane na području Habsburške Monarhije ostao je tada nepoznat. Po uzoru na suvremene pisce objavljivao je u Slobodoumnim mislima vlastite članke, "diletantsko-pjesničke sastavke", putopise te pisma i priloge drugih pisaca. Pisao je na njemačkom jeziku. U tim sastavcima često pokazuje otvorene simpatije prema preporodnim nastojanjima u Hrvatskoj, napose prema radu starijeg brata Janka.

U tih preko 700 stranica raznih tekstova mogu se naći zanimljivi eseji političkih i društvenih promišljanja, pisma, pjesnički pokušaji, ali i tekstovi i drugih autora, nerijetko na francuskom jeziku. Zanimljiva je prepiska s njegovim sinom svećenikom Ivanom Nepomukom u Mađarskoj, ali i svjedočenje kako se 1838 nakratko vratio u Hrvatsku. Tom se prilikom s bratom Jankom susreo u Božjakovini.

U Švicarskoj se susretao s mnogim poznatim osobama onoga vremena koja su imala republikanska i današnjim rječnikom, antitotalitaristička razmišljanja. O tome svjedoče neki od njegovih tekstova. Nije ni čudo da je bio pod prismotrom tajnih službi Habsburške Monarhije.

Kada se godine 1843. Juraj V. Drašković pokušao vratiti u domovinu, austrijsko zastupništvo u Bernu mu to nije odobrilo.

Umro je u svom dvorcu Schrofen na Bodenskom jezeru 1849. godine. Pokopan je na katoličkom groblju u obližnjem Kreuzlingenu, ali njegovom se grobu odavno zametnuo trag. Dvorac je 1876. godine srušio njegov unuk G. Lorenz.

Prava je šteta što barem izbor ovih tekstova do sada nije preveden. Komplet se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a skeniranu verziju posjeduje Gradska knjižnica Dugo Selo.

Nemirni duh Jurja V. Draškovića uklapa se u nadolazeće vjetrove promjena koje su uskoro zasule cijelu Europu revolucionarne 1848. godine. Njegovi su tekstovi više nego vrijedno svjedočanstvo tadašnje hrvatske, ali i europske slobodarske misli.

Recimo koju riječ o njegovim sinovima.

Stjepan je godinama nastavio uspješno voditi gospodarstvo u Božjakovini.

Ivan Nepomuk je bio svećenik u Ugarskoj, ali se zbog bolesti vratio u Božjakovinu gdje je u brckovljanskoj župi utemeljio pučku školu. Oporučno je sva svoja sredstva ostavio u dobrotvorne svrhe. Jedini je od četiri sina podržavao hrvatski preporod.

Aleksandar je imao važnu političku ulogu u životu Hrvatski osnivanjem mađaronske Hrvatsko-ugarske stranke.

Teodor I. Drašković je prvi iz obitelji grofova Draškovića kojeg vežemo uz samo Dugo Selo i prvi je od Draškovića živio za stalno u dvorcu u našem gradu. Samim time možemo reći, Juraj V. Drašković je začetnik dugoselske loze grofova Draškovića.

Odlomak iz prvog sveska Slobodarskih misli (1837.) iz teksta pod naslovom „Moje vjerovanje“:

„Slobodno misliti, slobodno djelovati – to je bio u svako doba posljednji cilj ljudi i naroda, koji su sami sebe spoznali, pa to će i ostati. U slobodnom mišljenju čovjek zapaža, kako je mudrac već prije više od dvadeset stoljeća rekao, svoje dostojanstvo; slobodno je djelovanje uvjet svakog napretka u životu. Ovo teženje ljudsko poprima od vremena do vremena druge oblike, kako se sve pomlađuje u vječnoj mijeni. Ako iskreno potražimo izražaj kojim nastupa novije doba, lako ga nalazimo: narodi hoće da svojim životom sami uređuju i upravljaju. Narodi su spoznali da su oni koji su sebi dosele prisvajali pravo, d vode i uređuju stvari svijeta, te stvari loše uredili i upravljali. Oni odsele ne će, da to bude po hirovima pojedinaca, nego po volji sviju; da se u buduće više ne vlada, ne upravlja i ne sudi u isključivom interesu stanovitih klasa, nego u interesu cjeline; da se radosti živote uživaju po zasluzi, da budu rad i vrlina nagrađeni“.

Fotografije: Arhiv Gradske knjižnice Dugo selo

Napisali: Marinko Nikolić i Predrag Topić

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.