Dugo Selo - Zemlja sv. Martina - jučer, danas, sutra

Uvod u bajkovitu priču o gradu Dugom Selu

Emma Viskić, australska glazbenica i spisateljica irsko-hrvatskih korijena koja bere nagrade za svoje kriminalističke romane - od prvijenca "Resurrection Bay" (Zaljev uskrsnuća) 2015. nadalje - kaže da je pisanje dugi proces nalik penjanju na planinu tijekom kojeg pisac ne smije gledati na vrh, jer će odustati, nego samo na "svaki korak ispred sebe"... Ovaj sizifovski motiv uvest će nas u priču o gradu Dugom Selu - Zemlji svetog Martina (Terram sancti Martini) u kojoj će "svaki korak" biti jedna od "slika" mozaika koji će nastati kad „se popenjemo na vrh planine".

Kako stoji u Wikipediji, "najstariji pisani tragovi o životu na dugoselskom području postoje u darovnici-povelji kralja Andrije II. Arpadovića iz 1209. godine, gdje se spominje 'terram santci Martini' (zemlja sv. Martina) koju kralj dodjeljuje hrvatskim redovnicima božjacima, odnosno viteškom redu - templarima", a samo pak ime Dugog Sela (Velika Sela, Mala Sela, Sela) spominje se 1566., odnosno 1622. godine. Ta su Sela bila pod upravom feudalaca - Tahija, Zrinskog..., a kasnije je u posjedu Draškovića.

Već ovih nekoliko naznaka daje nam do znanja da je predmet našeg zanimanja odveć složen - gusto isprepleteno platno čiji niti moramo razdvojiti kako bismo ga shvatili/ulovili/razumjeli, tj. moramo ga analizirati (riječ analiza prvotno je značila baš to - rastavljanje platna na niti, a sinteza je njihovo sastavljanje).

Bez toga bilo kakva priča o gradu Dugom Selu bila bi nepotpuna, fragmentarna, nedorečena, nerazumljiva... Najprije analiza, a onda sinteza…

Jer - ako pođemo od 1209. moramo pretpostaviti neko znanje o srednjovjekovlju - redovnicima - božjacima/templarima, feudalcima i grofovima, vitezovima i svecima (to su našem naraštaju sve „španska sela“), ulozi koju su oni odigrali kako bismo mi danas uživali u njihovim djelima i opet svratili svoju pozornost baš na Tahija i Zrinskog i Draškovića i sv. Martina…, a ne neke druge „igrače“. Moramo razumjeti ambijent u kojem su živjeli, sile i motive koji su ih pokretali, ustroj tadašnjeg poretka i td., pa polako napredovati do naših dana.

Prije negoli se latimo tog teškog posla navest ćemo nekolicinu odjeljaka iz tekstova o hrvatskim gradovima iz sjajne knjige velikog hrvatskog povjesničara Bazilija Stjepana Pandžića, OFM - "Kraljevi i gradovi - crtice iz hrvatske povijesti", Zagreb, 2008. Oni nam razjašnjavaju ono što je najvažnije - njihova imena, daju neki glavni biljeg koji ih označava, i određuje, i neke važne etape njihovog razvoja, ili propasti, na putu kroz vrijeme.

Evo pabirci iz te Bazilijeve povijesne riznice, a sve kazano na svima razumljiv način.

"Jedna priča kaže da je na mjestu današnjeg Zagreba bila pustinja. Prolazio tuda ban s vojskom za velike suše. Bio je iscrpljen od žeđi. Slučajno udari mačem po zemlji, a iz zemlje prsne izvor žive vode. Ban iznenađen povikne pratnji: zagrabite! Iz toga povika, prema priči, ono se mjesto nazvalo Zagreb.

Prema jednoj sličnoj priči ban je poviknuo djevojci koja je stala blizu vrela: Mandušo, zagrabi! Radi toga ono je vrelo nazvano Manduševac, a mjesto Zagreb.

Te nam priče kazuju kako je narodna mašta rastumačila postanak imena Zagreb.

Naprotiv, općenito se drži da ono potječe od glagola zagrebsti, opkopati. Najstariji zagrebački stanovnici bili su zaštićeni nekom grabom (nasipom, opkopom), pa su se nalazili za grabom. Odatle se ono naselje latinski nazvalo Zagrabia, a hrvatski Zagreb".

A o Dubrovniku sljedeće: "Povijest Dubrovnika započinje u VII. stoljeću, kad su Slaveni i Avari razorili grčko-rimski Epidaur, koji se nalazio pokraj današnjeg Cavtata. Stanovnici Epidaura pobjegnu nešto na sjever i nastane se na jednomu kamenitom otočiću, koji je od mora dijelio samo tijesan kanal. Ovo novo naselje epidaurskih građana zvalo se Ragusium. Na kopnu, nasuprot ovome otočiću, nasele se Slaveni i svoje naselje nazovu Dubrovnik. Rimljani Ragusiuma i Slaveni Dubrovnika silom prilika dolazili su u dodir, jer su se međusobno trebali i upotpunjavali. Konačno, kad su tokom vremena stvorili prijateljske međusobne odnose, zatrpaju kanal koji ih je dijelio. Na tom kanalu je današnji Stradun."

A onda idemo malo južnije: „Ston je bio naselje i u ilirsko doba. Grci su ga zvali Stagnon, a Rimljani Stagnum. Odatle se i razvilo hrvatsko ime Ston. Kad su Hrvati došli na Jadransko more, zauzeli su i Pelješac sa Stonom.“

O onda idemo u srce Dalmacije: „Split je grad pjesme. … Tu su već u III. stoljeću prije Krista Grci sagradili naselje Aspalathos. U blizini Aspalathosa rimski car Dioklecijan (284-305) sagradio je sebi palaču, da bi se u nju postarost povukao i u njoj proveo posljednje dane života. Iako je rimsko carstvo imalo bezbroj divnih mjesta koja su caru Dioklecijanu bila na raspolaganju, on je izabrao cvjetno područje Aspalathosa gdje se rodio, da bi se divio onoj ljepoti kad mu život bude izmicao. Upravo je ta Dioklecijanova palača najstariji dio današnjega Splita. Naime, sjeveroistočno od Aspalathosa razvilo se veliko naselje Salona, sjedište ilirskih Delmata.“

A onda se odmičemo put Cetine: "Već u rimsko doba Omiš je bio poznato naselje. Zvali su ga Oeneum. Nakon dolaska Hrvata na istočnu obalu Jadranskog mora pripadao je Neretvanskoj kneževini, a kasnije je često mijenjao svoje gospodare".

Ako je Split "grad pjesme", Omiš je "grad gusara" i pržinara: "Staru slavu Omiša pronijeli su njegovi gusari. Opseg njihova djelovanja širio se po čitavom Jadranskom moru." Oni su bili iskusni mornari koji su vrebali na trgovačke brodove, napadali ih, "a onda na svojim brzim lađama gubili se iza rasijanih otoka". A Bazilije potom šilja samilosne riječi prema jednom drugom hrvatskom gradu. "Odavno... osjećao sam neku samilost prema Zadru. (...) On je kroz čitavu svoju povijest, silom prilika, bio neka vrsta mosta, preko kojega se odvijao sukob protivnih sila: jedna je polazila s kopna nadirući prema moru, a druga je s mora prodirala na kopno. U toj borbi... Zadar nije gotovo nikada bio pošteđen, a katkada je vidio srušeno sve što su kroz stoljeća stvarali njegovi marljivi i sposobni građani." A onda pogled u najstarije vrijeme: "Zadar je bio nastanjen vrlo rano. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri. Oni su zvali taj svoj grad imenom Jadasa. Kada su ga kasnije zauzeli Rimljani napravili su od njega važan i utvrđen grad, a zvali su ga Jader ili Jadera. Ipak nije bio glavni grad rimskih posjeda u Dalmaciji, to je bila Salona."

Slijedi kazivanje o "usnulom gradu" - tristogodišnjoj prijestolnici Hrvata!: "Nin je vrlo staro povijesno mjesto. U njemu su ilirski Liburni imali svoje istaknuto naselje oko kojega su se vezala druga blizu ilirska mjesta. A kad su Rimljani zauzeli istočnu obalu Jadranskog mora i Nin je došao pod njihovu vlast... Rimljani su ga zvali Aenona (Enona)...

Nakon dolaska Hrvata u početku VII. stoljeća Nin 'postaje jedno od najistaknutijih mjesta hrvatske države. U njemu je stolovao knez Višeslav, koji je oko god. 800. dao napraviti jednu glasovitu krstionicu, obično zvanu krstionica kneza Višeslava... Iza Višeslava u Ninu su stolovali i drugi hrvatski knezovi i kraljevi, bilo povremeno bilo stalno. U njemu je god. 1069. hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058-1074) izdao ispravu kojom benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru daruje 'naš vlastiti otok u našem dalmatinskom moru, koji se zove Maun'. Iako hrvatski vladari nisu imali svoje stalne prijestolnice, Nin je to bio gotovo kroz tri stoljeća. (...) Godine 1570. "venecijanska posada napustila je grad i razrušila njegove utvrde. U Ninu je ostalo samo malo stanovnika. Godine 1580. bilo ih je 525. Tako je Nin ipak nekako životario do Kandijskog rata (1645-1669). U početku onoga rata, tj. 28. travnja 1646., razruše i zapale Nin da ne bi postao sklonište Turcima. Njegovo stanovništvo pobjeglo je na otoke i u Zadar.

Također je ninski biskup prenio svoje sjedište u Zadar. Nin je zapravo usnuo. Trebalo je čekati dugo vremena dok se probudi. To njegovo stanje opisao je nakon Prvog svjetskog rata mjesni pjesnik Tomislav Diklić u pjesmi 'Usnuli grad':

Miran, malen, tužan sanke vedre sanja
O prošlosti davnoj, kralju Krešimiru,
O Grguru svome i o Branimiru,
a nad njime pusto oblačje se ganja."

Slijedi kazivanje o gradu sv. Nikole Tavelića:

"Izgleda tvrd, ponosan i neuništiv, čvrsto prilijepljen za svoje kamenito zaleđe. ... O postanku Šibenikanemamo točnih vijesti. Ali svakako je sigurno da je on postao kao čisto hrvatski grad. Dok su mnogi drugi primorski gradovi na istočnoj obali Jadranskog mora nastali na naseljima koja su se ondje nalazila u ilirsko i rimsko doba, Šibenik su stvorili Hrvati. (...) "Šibenik je kroz prošlost u svim razdobljima svoje opstojnosti dao uglednih ljudi: mornara, trgovaca, političara, svetaca. Jedan od svetaca pronio je nadaleko ime grada Šibenika. To je sv. Nikola Tavelić, koji je prvi službeno proglašeni hrvatski svetac uopće".

Dugi put kroz prošlost u kojoj ćemo se upoznati i sa sv. Martinom

Ne možemo zamisliti Dubrovnik bez sv. Vlaha, Split bez sv. Dujma, Zadar bez sv. Donata, Vinkovce i Vukovar bez sv. Ilije i sv. Bone - i tako redom. Druga je stvar kakve je kakvoće naše znanje o tim svecima i njihovoj ulozi, koju smo možda slabo ili nikako osvijestili

Izgubiti iz vida drveće zbog šume ili šumu zbog drveča je vrlo lako, ali istodobno jasno vidjeti oboje nije baš tako jednostavno, stoji u predgovoru knjige Srednjovjekovna filozofija veličanstvene 16-otomne Povijesti filozofije - na engleskom jeziku - oca Fredericha Coplestona.

Upravo taj zahtjev da se “jasno vidi oboje” nagnalo nas je potrebu letimičnog bacanja pogleda na hrvatske gradove koji nam govore samo ono što o njima znamo, što uočavamo kao određujuće i to pletemo u priču i hranimo u pamćenju.

Tako se vraćamo ocu Baziliju I nekim njegovim napomenama o Đakovu: "Znao sam da je sve tamo od srednjeg vijeka Đakovo bilo trgovačko središte za razmjenu dobara onoga, poljoprivredom i stočnim proizvodima, bogatoga kraja. (…) Iako je Đakovo odavno bilo trgovačko mjesto, ipak ono je u svojoj prošlosti uglavnom bilo poznato jer je bilo sijelo bosanske biskupije. Bosanska biskupija spominje se u povijesnim spisima u XI. stoljeću. (…) Gotovo odmah na početku Bečkoga rata god. 1684. (Veliki bečki rat ili Rat Svete lige, ili Veliki turski rat naziv je za niz vojnih sukoba između Osmanskog Carstva i tadašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. Rat je trajao od 1683. do 1699. Nakon tog rata oslobođeni su veliki dijelovi središnje Europe od Osmanlija, a moć Carstva znatno je opala – a krajem 19. stoljeća ono je već „bolesnik na Bosporu“ – kako ga je krstio ruski car Nikola I., nap. au) bosanski biskup Nikola Ogramić pobjegao je na područje Hrvatske i kad je osvojeno Đakovo u njemu se nastanio. Našao je Đakovo pusto i spaljeno. U njemu je bilo samo 15 obitelji".

Bazilije je ovakve predivne priče ispričao i o drugim hrvatskim gradovima i mjestima – otoku Mrkanu u kojem je bilo sijelo trebinjskog biskupa „koji je po njemu dobio i naslov mrkanski, pa se zvao trebinjsko-mrkanski biskup“, Jajcu, Mostaru, Sarajevu – koje „nije star grad. Osnovali su ga Turci kad su osvojili Hodidjed i postali gospodari sarajevskog polja. Od svih zauzetih mjesta tadanjeg Bosanskog kraljevstva uspostavili su posebnu upravnu jedinicu koju su nazvali Bosansko Krajište. Upravnik Bosanskog Krajišta postavio je sebi sjedište uz stari grad Vrhbosnu i napravio za sebe dvor, koji se turskim jezikom kaže sarray. Okolno polje nazvali su sarray-ovasi, dvorsko polje, Sarajevo polje, a sam grad kasnije je nazvan Sarajevo“, Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Visokom („Godine 1660. došao je u Rim bivši gvardijan visočkog samostana fra Bernardin da iznese svoje i samostanske poteškoće. Dok je bio gvardijan navalio je odred janjičara da pokupi ruho i posuđe crkve sv. Nikole. Kako se je on žestoko usprotivio, jedan od janjičara odsjekao mu je desnu ruku. Takav, ozlijeđen, nije mogao ostati u Bosni jer su ondje mogli djelovati samo jaki i zdravi ljudi, Došao je u Rim da bi ga uprava Reda negdje zaposlila. Usprkos takvim progonima franjevci su se uspjeli održati u Visokom do god. 1688., kada je u njemu za Bečkoga rata … ostao samo jedan redovnik. A nekoliko godina kasnije, tj. god. 1697., kada je vojska Eugena Savojskog, koja je bila doprla do Sarajeva, zapalila Sarajevo i vraćala se preko Save, zapaljen je i franjevački samostan sa crkvom sv. Nikole u Visokom,), Kreševu i Fojnici.

Ovdje ćemo napustiti Bazilijevo bajno kazivanje o gradovima i još samo baciti pogled na Trogir, Vinkovce i Vukovar – jer su i oni itekako važni za temu kojom se bavimo. To će biti tek crtice za ilustraciju…

Trogir je nezamisliv bez spominjanja obitelji Kažotić! Kako čitamo u Hrvatskoj enciklopediji, “Kažotić (Casotti), je hrvatska plemićka obitelj iz Trogira. Rodonačelnik obitelji bio je Kažot koji se prvi put spominje 1216., a 1227. obnašao je dužnost komunalnoga rektora i sudca. U srednjem vijeku Kažotići su bili jedna od najutjecajnijih trogirskih plemićkih obitelji, a njezini članovi obnašali su dužnosti u gradskoj upravi (konzuli, rektori, sudci, egzaminatori (kasnolat. examinator: ispitivač), javni gradski službenik u srednjovjekovnim dalmatinskim komunama. Najčešće su ga na godinu dana birali gradski knez i članovi kurije. Istodobno je birano više egzaminatora, npr. pri obnovi uprave i gradskog suda u Splitu birano je pet egzaminatora, koji su imali ispitivati valjanost svih onih isprava koje su nastajale u doba njihove službe. Djelokrug egzaminatorove službe nije bio svagdje isti, pa su za razliku od splitskih, hvarski egzaminatori pazili na međe i pojavljivali se kao svjedoci pri svakoj prodaji ili otuđenju zemljišta.)) te u crkvenoj hijerarhiji Trogira (biskupi, kanonici, arhiđakoni, redovnici). … Jedan od najuglednijih pripadnika obitelji u drugoj polovici XIII. i prvoj polovici XIV. st. bio je zagrebački biskup Augustin.“ Taj je biskup nama posve važan – zbog njegove uloge u zaštiti dugoselski templara nakon ukinuća njihovog Reda, a i drugih stvari.

Nadalje, „u XVII. st. kao časnici u mletačkoj službi istaknuli su se Jerolim i Dujam, a u XVIII. st. vjerski pisac Augustin, autor djela Kratki životopisi dvojice biskupa Trogirana, bl. Augustina Kažotića i Ivana Luke Garanjina (Brevia compendia rerum gestarum a Duobus Praesulibus Traguriensibus, B. Augustino Casotti et Joanne Luca Garagnin). U XIX. st. istaknuti predstavnik obitelji bio je književnik i novinar Marko. Ivan i Henrik stekli su 1823. austrijsku potvrdu plemstva. U tom je stoljeću obitelj izumrla.“

A evo i par riječi iz Enciklopedije o najznamenitijem Kažotiću: „Kažotić, Augustin, bl., zagrebački biskup i teolog (Trogir, oko 1260/65 – Lucera, Italija, 3. VIII. 1323). Dominikanac, studije završio na Pariškome sveučilištu 1286. Od 1291. predavao na dominikanskim učilištima u Francuskoj, Italiji i Hrvatskoj. God. 1303. imenovan zagrebačkim biskupom. Obnovitelj crkvenoga, društveno-gospodarskog i kulturno-prosvjetnoga života u biskupiji; reformirao katedralnu školu, uredio školski sustav i uzdržavanje učenika, čime je omogućio školovanje siromašnih đaka. Provodio reforme bogoslužja; u okvirima zagrebačkog obreda reorganizirao crkveno pjevanje… Posrednik i pomiritelj u plemićkim i redovničkim razmiricama. Zbog biskupskih posjeda došao u sukob s kraljem Karlom Robertom Anžuvincem, 1318. otišao u Avignon tražeći papinu zaštitu, zbog čega mu je kralj zabranio povratak u biskupiju. U Avignonu je bio papin savjetnik i napisao dvije teološke rasprave o tada aktualnim pitanjima: O pitanju krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja (Dicta super quaestionibus de baptizatione imaginum et aliarum superstitionum, 1320), O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika (De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum, 1321–22). Od 1322. biskup u Luceri. Ugledni suvremenici cijenili su ga zbog sveta života i učenosti. Proglašen blaženim 1702.

I sv. Bono i sv. Martin naši su vrlo važni sveci

Upoznavanje sa životom i djelima hrvatskih blaženika i svetaca uvodi nas u zaboravljeni svijet o kojem naši srednjoškolci, pa i studenti, malo što znaju. A bez tog znanja ništa iz naše prošlosti ne može se na valjan način razumjeti

Sad idemo u Vinkovce, a posredno i u Vukovar. Vinkovci su znameniti po tome da je u njima rođen sveti Bono Vukovarski! (Cibalea – Rim, 1. kolovoza 260.), kršćanski i vukovarski mučenik i svetac. Stoga i o njemu trebamo nešto reći.

“Prema predaji sv. Bono rođen je u Cibalae u poganskoj obitelji. Kad je odrastao postao je vitez i počeo žestoko progoniti kršćane. Nakon nekog vremena shvatio je da je progon zao čin i da progoni vjeru u kojoj je Bog pravi, a ne rimske bogove koji uopće ne postoje. Odbacio je vojničko ruho koje je zamijenio svećeničkim, za kojeg ga je zaredio papa Stjepan I., s kojim je završio u zatvoru, zbog progona kršćana. Dok je bio u zatvoru izjavio je, kako navode ljetopisci: “Nikad više nije zanijekao vjeru Kristovu, i prilikom mučenja čuvena je njegova molba: Oče nebeski, koji si satrao toranj i kulu babilonsku, poruši i ovo mjesto (kip kumira Marta), koji je đavao sagradio, te lažno zavodi narod!“

Po predaji, istoga trenutka gromovi i oluja srušiše navedeni kumir. Car Galijen, sin i nasljednik ljutog progonitelja kršćana, cara Valerijana, pogubio ga je mačem, 1. kolovoza 260. godine poslije Krista. U rimskom martirologiju stoji upisano: "U Rimu, latinskoj ulici, pogubljeni su svećenici Bono, Fausto i Mavro s još jedanaestoricom."

“Naselje (u mađarskim spomenicima Zenthelye, Zenthylye, Zenthylya i sl.) uz rub ruševina antičkih Cibalae dokazano postoji od XI. stoljeća. O tome svjedoče razni arheološki ostaci ranoromaničke crkve sv. Ilije… Naselje Sveti Ilija vjerojatno je stradalo prilikom navale Tatara 1242. godine… Narodno ime Vinko/Vinkovciuz ono Sveti Ilija upisano je na starim zemljopisnim kartama iz 1592. i 1640. godine. Vinkovci se prvi put spominju u jednom izvješću iz 1615. godine, uz napomenu da su nekada bili dobro nastanjeni, a pod Turcima su se rasuli u nekoliko sela.“

Vinkovci su, dakle, znameniti po sv. Boni, ali i po barunu Josipu Šokčeviću, hrvatskom banu i podmaršalu. „Kada je obolio tadašnji hrvatski ban Josip Jelačić (1858.) car Franjo Josip I. ga imenuje banovim zamjenikom i šalje u Zagreb. Poslije smrti bana Jelačića premješten je za zapovjednika Banatskog generalata sa sjedištem u Temišvaru. Uz brojna carska vojnička odlikovanja 1860. uzvišen je u stalež austrijskih baruna.

U ljeto 1860. car ga imenuje za novog hrvatskog bana na preporuku Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera… Ban Šokčević je početkom srpnja svečano dočekan u Zagrebu. Odmah počinje politiku ponarođivanja službenog jezika u upravi koji je zadnjih 10-ak godina bio njemački. Činovnici moraju učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi obzirno, u protivnom im prijeti otpust. Ta odredba vrijedi i za učitelje i profesore u školama… Odmah se mijenja i stil odijevanja jer ban ukida zabranu narodnog odijevanja. Ban obećava svoje banovanje u Jelačićevu duhu. (…) Na Šokčevićevim putovanjima kroz Hrvatsku narod piše transparente: 'Dao Bog dao Šokčeviću bane, da nam sreća sad po Tebi svane, zdravo bane, zdravo diko naša, u Tebi je prava nada naša!'. (…) Godine 1866. Austrija gubi rat s Pruskom i izbačena iz igre oko njemačkog ujedinjena. Cijela je Monarhija u krizi, država se raspada, želeći opstati nosioci vlasti, Austrijanci pribjegavaju nagodbi s Mađarima. Hrvatska je prepuštena dogovoru s Mađarima. Car Franjo Josip I. bit će okrunjen za mađarskog kralja u Budimu. Na svečanost je pozvana i hrvatska delegacija na čelu s banom Šokčevićem. Ban se smatrao izigranim od Austrijanaca i podnosi ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. (…) Jednom je rođaku kasnije izjavio: 'Takve nepravde nijesam mogao više trpjeti i zahvalio sam se; jer – kada ne mogu kako hoću, neću ni kako drugi hoće... Ovako je poštenije i časnije po mene'.“

“Umro je u Beču 16. studenog 1896. god. gotovo zaboravljen. Krajem svibnja 2002. posmrtni ostaci bana Šokčevića preneseni su u rodni grad Vinkovce, te sahranjeni u grobnoj kapelicu sv. Magdalene koju je dala sagraditi njegova majka Elizabeta.“

“Štovanje rimskog svećenika i mučenika iz 260. godine sv. Bone u Vukovaru pokrenuo je o. Josip Janković, rođeni Vukovarac, učen i u svoje vrijeme uvaženi franjevac na službi u Rimu. Izmolio je od pape Benedikta XIV. 1753. god. tijelo glasovitog viteza i vrlog junaka Bone, da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države i vilajeta. Tijelo sv. Bone svečano je uneseno i stavljeno na štovanje u crkvu sv. Filipa i sv. Jakova, apostola, 24. lipnja 1754. godine.

… Fra Branimir Kosec, gvardijan i župnik, je 29. listopada 1991. sarkofag s tijelom sv. Bone, zbog zaštite, odnio u kriptu crkve gdje je svečevo tijelo i ostalo sve do brutalnog oskvrnuća u vrijeme okupacije. Pred Uskrs 1996. … u kripti crkve pronalaze ostatke kostiju sv. Bone. Pronašli su kosti lijeve i desne šake i podlaktice zajedno sa žicom koja je kosti spajala. Pronađene dijelove tijela sv. Bone fra Marko za 'Kapistranovo' iste godine šalje u Zagreb po provincijalu fra Luciju Jagecu. Kasnije je fra Branko dao napraviti jedan mali, prekrasan sarkofag s moćima koje su pronađene. Vukovarska zlatarska obitelj Alberta Beriše izradila je srebrni sarkofag u kojega je položeno nekoliko spaljenih kostiju zapešća – relikvija. Na sarkofagu stoji napisano: 'Spaljeni ostaci sv. Bone mučenika'. Završetkom procesa mirne reintegracije Vukovara vratio se i sv. Bono u svoj grad i u svoju crkvu.“

Ovo što smo naveli o našim blaženicima i svecima uvodi nas u taj zaboravljeni svijet o kojem naši srednjoškolci, pa i studenti, malo što da znaju. Ovo je poticaj da se time malo pozabave, jer bez toga ništa iz naše prošlosti ne možemo na valjan način razumjeti.

I sad ćemo samo još sitnicu navesti o ulozi sv. Martina, koji je posebice važan za Dugo Selo, o kojoj je otac Bazilije isto nešto zapisao: U poglavlju Obrana Kiseka piše da se „u travnju god. 1532. sultan Sulejman Veličanstveni zaputio po peti put s namjerom da 'posjeti' cara u Beču. S njim je bilo oko 300.000 vojnika koje je vodio vjerni paša Ibrahim. Golema vojska krenula je prema Beču i poput teškog valjka sve na putu rušila. Pred njom su padale kršćanske tvrđave kao zrele kruške, povjesničari ih nabrajaju 17, koje su tom prilikom Turci zauzeli. Konačno se ipak zaustave dan hoda daleko od Bečkoga Novog Mjesta pod nekom malom tvrđavom, za koju se prije nije gotovo ni čulo. Austrijanci su je zvali Guens, a Madžari Kisek. (…) Kad je Ibrahim doznao da Kisekom zapovijeda Nikola Jurišić, kojega je nedavno upoznao u Carigradu, mislio je da će se lako s njim dogovoriti o predaji, pa da će tako i s ovom tvrđavom brzo svršiti. Ali se je prevario. Jurišić je rekao da grad nije njegov, pa ga ne može predati. Odlučio ga je naime braniti do posljednje kapi krvi. Devetnaest dana nakon sultanova dolaska pod samu tvrđavu, Kisek je stajao tvrdo u Nikolinim rukama. Uzalud su pucali topovi s juga i sjevera, nisu mnogo pomagale ni mine koje su stavljali pod tvrde zidove grada, nisu imali uspjeha ni janjičari, koji su preko 10 puta pravili juriš na grad da bi ga osvojili. Kisek je još uvijek odolijevao. Tada sultan naredi da se zatrpaju jarci oko utvrđenog grada i naprave nasipi viši od gradskih zidova pa da se onda napravi konačni juriš, koji bi imao grad satrti. I doista naprave nasipe i žestoko navale. Janjičari su uspjeli doći i na same zidine grada. Prestrašene žene i djeca, koja su se nalazila u gradu, kad su ugledali Turke naprave veliku viku od straha. Odmah nakon te vike Turci su prestali navaljivati. Veli se da su vidjeli pred sobom anđela koji im je prijetio plamenim mačem, pa se zbog toga nisu usudili ići naprijed. Kršćani su vjerovali da se je grad spasio čudom i to pripisivali sv. Martinu. Svakako Turci nisu zauzeli Kisek. A kako se je približavala jesen i već zastudilo, sultan odluči povratiti se u Carigrad.

Prolazeći hrvatskim krajevima Turci su popalili sva sela na putu: pošteđene su samo tvrđave, jer nisu imali vremena da ih podsjedaju. Veli se da su tom zgodom odveli u ropstvo oko 50.000 Hrvata.

Ferdinard nagradi Nikolu Jurišića za njegovo hrabro držanje u Kiseku novčanom nagradom, a god. 1537. pokloni mu i sami Kisek“.

Dakle, kao što je ramsko-sinjska Gospa spasila Sinj, tako je sv. Martin, uz pomoć anđela, spasio Kisek!

Otac Bazilije je ovo ispripovijedao na božanstven način, kao i priču Pad Sigeta kojeg je Nikola knez Zrinski branio s kojih 2500 ljudi, a turskih vojnika je bilo oko 100.000 i imali su oko 200 topova.

Hrvatska televizija zabavljala je pučanstvo sagom o Sulejmanu Veličanstvenom godinu dana, što je O.K., a filmova o Kiseku, Sigetu, Gvozdanskom… o hrvatskim junacima, koliko je meni poznato, nema… to su neke tabu teme. A možda se to već jednom i promijeni, kad nam dosade filmovi o Mirku i Slavku i Bošku Buhi.

Što se tiče sv. Martina, njime ćemo se detaljnije pozabaviti u sljedećim nastavcima, jer on to zaslužuje.

Bio je carski gardist, biskup, egzorcist, pustinjak…

Siromahe je odjenuo, progonjene štitio. Zaštitnik je Francuske i Švicarske papinske garde…

Priču o gradu Dugom Selu mogli bismo ispričati i bez sv. Martina i Martinja, ali bi ona bila osakaćena, a njegovi građani uskraćeni za pikanterije o tom znamenitom svecu kojim se i sami diče.

Martin se, kao sin rimskog tribuna, rodio u Sabariji, rimskoj provinciji Panoniji, 316. godine, a umro je u Candesu, danas u Francuskoj, 8. XI. 397. godine.

Kao mladić bio je carski gardist u Galiji. Kad je napustio vojsku došao je u Poitiers. Tu ga je biskup sv. Hilarije zaredio za egzorcista. Jedno vrijeme povukao se u osamu u Milano, a potom na otok Gallinariu. Godine 360. utemeljio je zajednicu eremita u Ligugéu, prvi samostan u Galiji, a poslije i drugi, Marmoutier pokraj Toursa.

Eremiti su drugo ime za pustinjake (od grč. ἔρημος, pustinja), tj. riječ je o ljudima koji su se iz vjerskih razloga duhovno i materijalno odvojili od svijeta, kako bi živjeli na osamljenom, „pustinjskom“ mjestu. Kroz povijest u Katoličkoj crkvi razvilo se više pustinjačkih redova. Danas je pustinjaštvo opet u porastu – mnogi ljudi odlučuju se na samotnički život - uz rubove šuma, u malim kolibama, zapuštenim crkvama…

Biskup Toursa postao je 372. godine. Nakon toga se vratio kući u Panoniju pa je svoju majku pridobio za kršćanstvo. Djelovao je kao propovjednik i vizitator (od lat. visitator - službeni izaslanik odgovorne nadređene osobe u Crkvi, onaj koji vrši vizitaciju, osobito inspekciju crkvenih župa) u Panoniji, Italiji i Galiji. Pričali su za njega da je “bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru”.

Martin je bio veliki evangelizator među Galima, organizirao je dobrotvorne akcije, gladio sporove unutar Crkve, protivio se uplitanju građanske vlasti u crkvene poslove.

O njemu su ispričane brojne legende, a najpoznatija je ona o paranju vlastitog vojničkog plašta kojim je zaogrnuo prosjaka koji se smrzavao.

Sv. Martin zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo, Sumartin, Virje i Vranjic u Hrvatskoj.

Bez Martina ne bi bilo ni Martinja - simboličkog prevođenja mošta u mlado vino, tzv. “krštenja vina” tj. blagoslova vinograda.

Sv. Martin iz Toursa pokopan je 11. XI. 397. godine, te mi stoga i danas 11. XI. uživamo u pečenim martinjskim guskama i mlincima njemu u čast.

Hrvatski prostor čuva velik broj lokaliteta koji nose naziv sv. Martina, a i velik broj svetišta posvećenih sv. Martinu. Godine 2005. pokrenut je europski projekt o očuvanju univerzalne europske kulturne baštine sv. Martina s idejom povezivanja mjesta i krajeva diljem Europe kroz otvaranje kulturnih martinskih itinerera (paket aranžmana) za povezivanje Europljana preko zajedničkih kulturnih martinskih materijalnih i nematerijalnih dobara.

U Hrvatskoj su 44 crkve posvećene velikom francuskom svecu, a Kulturni centar sveti Martin – Hrvatska od 2007. do danas u Hrvatskoj je 22 mjesta priključio velikom putu – „Via Sancti Martini“: 2007. Dugo Selo, 2008. Virje i td.

Vrijeme je da se i mi zaputimo stopama sv. Martina – kao dio europske martinske tradicije koja svojom višestrukom simbolikom nastoji zbližiti martinska mjesta, njihove ljude i običaje u svoj raznolikosti, kako bi dijelili i promicali zajedničke vrednote koje razotkrivamo u bogatoj europskoj baštini koja se satkala uz sv. Martina.

Napisao Božu Čubelić

Foto: ONE.easy