Calcutta, susreti i lica: Backpackerski paradoks

Jedna od, barem za mene, najjedinstvenijih posebnosti Calcutte – znam da bi bilo pravilnije pisati "Kolkata", po bengalski i sukladno službenoj grafiji, ali ja sam upoznao ljubljeni Grad pod njegovim (to jest njezinim) angliziranim imenom i u svojim intimnim dijalozima s njime (to jest njome) uvijek mu se (to jest njoj) obraćam tim imenom; uostalom, Sonu, koji nikad u životu nije pomolio nosa iz svoga rodnog mjesta, i sam se uvijek služi njegovim službenim (od 2001.) nazivom, uvjerio me kad sam ga pitao za to da je za veliku većinu bengalskih ušiju "Calcutta" i dalje prihvatljiva, dapače je mnoga i preferiraju, i da rijetko koje u njoj čuje bilo kakav prizvuk omraženoga "kolonijalističkog nasljeđa" – jest to što ona pruža (ili je donedavno pružala) živu i poučnu sliku u malom samoga Zapada. Bez sumnje, i većina drugih indijskih gradova ima svoju "backpackersku scenu", neki i brojniju i življu od kolkatske, ali prema mom iskustvu ona nigdje nije (ili donedavno nije bila) tako posebna kao u njoj. Ta posebnost proizlazi, ili je donedavno proizlazila, dakako iz paradoksa. Paradoks je u ovom slučaju to što backpackeri – sada pod time razumijevam sve posjetioce sa Zapada osim poslovnih, dakle i sebe sama (posve očito, uostalom, i po mom golemom srebrnom Salewinom ruksaku koji sam svaki put prtio po Indiji) – u Calcutti više nego igdje drugdje u Indiji iskaču svojim izgledom, običajima i kulturnim specifičnostima iz domaćeg društvenog života, a, u isti mah, nigdje drugdje nisu toliko uklopljeni u taj isti život kao u njoj. One i oni u Calcutti istovremeno, i meni neobjašnjivo, tvore (ili su donedavno tvorili) eklatantno zapadnjački sloj i gotovo esencijalni dio gradskog stanovništva. Moje parentetično naglašavanje prošlog vremena, od kojeg ću odustati u nastavku priče ali koje se podrazumijeva, cilja na ono što čujem da se zadnjih godina događa u Calcutti, a što me jako rastužuje. Čujem tako da ondje sve danomice sve više poskupljuje, da se sve sve više modernizira i tehnizira, ukratko, da sve i tamo odlazi dođavola. Ni u Sudderovoj navodno se više ne može naći pansion ispod 400 rupija, i backpackeri su otamo gotovo potpuno iščezli. Da mi je netko rekao da ću ikad žaliti za nestankom backpackerske scene igdje, ne bih mu vjerovao. A eto, dotle je došlo. Kad zamislim Sudderovu i njenu okolicu bez svih onih šašavih žonglera i travellera, onih ozbiljnih tragatelja za prosvjetljenjem, onih sirotih djevojaka u potrazi za egzotičnim ljubavnim avanturama, onih sirotih mladića sa Zapada što su se zatekli gdje su se zatekli bježeći od zakona svojih zemalja, onih propalica što su već odavno izgubili svaki identitet pa čak i ime, tako čarobno ispremiješanih sa zbunjenim novopridošlim pomagačima, Azijatima svakojakih boja, očiju i statusa te ljubaznim i manje ljubaznim domaćinima, kad zamislim takvu Sudderovu, makar se trudim cijeniti to demografsko opustošenje s gledišta ekonomske i organizacijske dobrobiti Grada, stegne me u srcu. I tužno umanjuje moju želju da se u nju vratim, kao i moju želju, zasigurno suludu i neostvarivu – ali ne postoje li želje upravo zato, da budu sulude i neostvarive? – da umrem na obalama Kati-Gange, u moderno doba poznatije kao Hooghly ili Bhagirathi-Hooghly, i budem pokopan na katoličkom groblju South Park Street, Mother Teresa Sarani 52, samo nekoliko kilometara dalje od Majčinog groba.

Jer, bez sumnje, upravo je ekonomska pristupačnost Calcutte u usporedbi s drugim indijskim velegradovima, pristupačnim također ali ne toliko, u spoju s onim što bi se moglo opisati kao njezina samozatajnost – ona nema toliko privlačnih hramova, džamija i imambara, poznatih joga-centara i znamenitih spomenika kao drugi veliki gradovi Indije, zrak joj je lošiji od svih (osobna procjena: svi poznanici koji su bili u Katmanduu uvjeravaju me da griješim, no dok se sam ne uvjerim ostajem pri svome), a njezino kulturno prvenstvo još je uvelike zasjenjeno, bar na prvi i drugi pogled i unatoč supermodernom metrou, oblakom bijede – jedan od glavnih i vjerojatno glavni uzrok te njene osobite društvene šarolikosti. Ali drugi uzrok je, bez sumnje također, doprinos Majke Terezije i njenog poziva svima koji to mogu i žele da dođu "dodirnuti Krista".

Bilo bi zanimljivo znati koliko je, barem otprilike, od početka otvaranja vrata inozemnim pomagačima do danas ljudi prošlo kroz kuće Misionarki. A i koliko ih se jednom ili više puta vratilo. Uvjeren sam da bi i jedan i drugi broj bio vrtoglav. Kad bi ih se zbrojilo, lako bi se moglo pokazati da je posrijedi jedno od najvećih međunarodnih stjecišta u povijesti. Vlastitim očima nisam vidio veće, a ne može se reći da sam baš čitav život sjedio doma. I mnogi su se stalniji backpackeri – sada mislim stricto sensu, na mlade ljude koji dolaze u Indiju radi "Sex & Drugs & Talk & Stroll" – jednom odvažili provjeriti o čemu je tu riječ, makar i samo iz radoznalosti i stjecanja jošjednog "iskustva", a poneki su s vremenom postali i redoviti pomagači, otkrivši u "radu" nešto uistinu novo i vrednije od pijanki na krovovima i samoizbezumljivanja marihuanom. Vidio sam osobe koje su, sasvim slučajno ili usput se zatekavši na Majčinom grobu, ondje imale najneobičnije reakcije. I ne samo da sam ih vidio, nego sam i sâm jedna od njih.

---

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

---

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

---

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.