„Gorica“ posuđe iz Dugog Sela
Piše Mira Katarina Zorić
Jednog jutra, krajem svibnja ove godine, na Viberu mi je osvanula poruka od Ruže iz Melbournea s fotografijom na kojoj je bila crvena džezva s kavom i pored nje šalica s kavom. Uz fotografiju je pisalo: „ Kratka crna. Džezvicu mi je mama donijela iz Županje prije 34 godine.“ Džezva na slici bila je lijepa, izvana crvena s vrpcom bijelih, vitičastih ornamenata na donjem dijelu, unutra je bio bijeli emajl, imala je metalni prsten oko ruba i bakelitnu crnu dršku. Ličila je na seriju džezvi, kakve su se proizvodile prije 35 – 40 godina u nekadašnjoj dugoselskoj tvornici posuđa „Gorica“. To je mogla biti samo Goricina džezva! Odgovorila sam Ruži: „Pogledaj što se nalazi na dnu džezve. Ako je slonić u trokutu i piše Gorica, ta je džezva napravljena u tvornici posuđa „Gorica“ u Dugom Selu. Nema je više, propala. To posuđe je bilo izvrsno!“ Za tri minute zazvonila je Ružina poruka s fotografijom ispod koje je pisalo „Evo slonića!“ Na dnu Ružine džezve bio je isti onakav logotip kao i na svakoj Goričinoj posudi! To otkriće me obradovalo i na neki način ispunilo ponosom: eto, i u dalekoj Australiji, svakog jutra kuha se kava u džezvi iz Dugog Sela! Kako je sve povezano, svi smo u istom krugu!

Nedavno sam u jednom supermarketu ugledala trbušastu, emajliranu šerpu s poklopcem, izvana u prekrasnoj toploj zelenoj boji, iznutra obloženu crnim emajlom, sa zlatnim metalnim prstenom oko ruba i sa zlatnom metalnom okruglom ručkom na poklopcu. Bila je tako lijepa! Podsjetila me na Goricino posuđe. Naravno, to nije bila Goricina šerpa, toga posuđa više nema u dućanima, zamijenilo ga je emajlirano posuđe iz Slovenije i Srbije. Te države znale su sačuvati svoje tvornice, Hrvatska je svoju upropastila i likvidirala 2001. Likvidirala je tradiciju dugu73 godine! Nisam mogla odoljeti, kupila sam tu zelenu šerpu, makar mi nije bila neophodna. Kupila sam je zato što je lijepa, a i zato što me, neizravno, valjda zbog prelijepog zelenog emajla, podsjeća na „Goricu“ i njeno posuđe. Da je opstala, sada bi i njezine šerpe sigurno imale zlatni metalni prsten oko ruba, u ono vrijeme imale su prsten od bijelog metala. Imam još uvijek nekoliko primjeraka Goricinog posuđa, većina je s logotipom iz Jugoslavije, ali imam i jedan s logotipom Made in Croatia, u državi Hrvatskoj još je jedno vrijeme trajala proizvodnja.

Veliki crni „kikiri“ u kojem sam pekla gusku za Božić već nekoliko godina nisam upotrijebila, u onom manjem, modrom ponekad ispečem kruh. Suvenir lončić od tamnoplavog emajla, kojeg sam „zaradila“ prilikom mojih inspekcijskih kontrola u „Gorici“, na mom radnom stolu čuva olovke. Kod mene je sada i bijela džezva s tamnoplavim emajlom iznutra, sa srebrnim metalnim prstenom i bakelitnom ručkom, bila je u svoje vrijeme „zadnji krik mode“ među džezvama i vrlo skupa, zbog tamnoplavog emajla. Ja sam je poklonila mami, u njoj je kuhala kavu kad bismo Boris i ja došli u Županju, ili kad bi imala goste, inače je nije upotrebljavala, za njene potrebe bila je prevelika, jer tata nije pio kavu, a sigurno je mislila da je šteta koristiti je „za svaki dan“, mama je čuvala svoje posuđe.

Sad je ni ja ne koristim, želim je sačuvati, sklonila sam je na policu u moju „buksu“. Mislim kako su to sada povijesni artefakti, muzejski primjerci. Ako Dugo Selo jednog dana bude imalo svoj muzej, oni bi u njemu svakako trebali imati svoje mjesto, tvornica posuđa Gorica tridesetak godina živjela je s Dugim Selom.
Mira Katarina Zorić, 16. srpnja 2024., Dugo Selo
Foto: Mira Katarina Zorić i Marinko Nikolić
Izvor: DugoSelo.INFO


